21. 03. 2020.
Tog jutra u ožujku, došao sam vlakom kući iz noćne smjene, Covid izolacijske jedinice KB Merkur. Doručkovao, istuširao se i otišao malo odmoriti. Koronavirus već gotovo 2 mjeseca hara našom zemljom, a brojevi zaraženih rastu u nebesa iz dana u dan. Budim se oko podneva, kuham kavu, palim TV, počinje Dnevnik. Tada nisam ni slutio da će ono što će izgovoriti spikerica u potpunosti promijeniti moj način života i odlazak na posao… I paaamm… Prema odluci Civilnog stožera RH kao jedna od novih mjera za sprečavanje prijenosa Koronavirusa je i ukidanje javnog prijevoza između gradova i županija na mjesec dana (počevši od 22. 03. 2020.), naravno za sve osim za zdravstvene djelatnike koji putuju na posao vlastitim autom.
I što sada? Razmišljam… Nemam svoj auto (tada ga nisam imao), ne mogu ga posuditi ni od roditelja ni od brata jer je i njima potreban za odlazak na posao u mom gradu (Karlovac). Autobusi i vlakovi ne voze! Šaljem poruku šefici i objašnjavam joj da nemam kako na posao. Njena poruka me djelomično umiruje… „Ne brinite, riješit ćemo nešto.“ Nakon nekoliko minuta šefica mi šalje kontakt nekog iz Komore. Veli da im se javim, da postoji mogućnost da budem smješten u njihovom stanu u Zagrebu. Šaljem mail… ubrzo me zove gospodin iz Komore i obavještava me kako me oni mogu primiti u svoj stan, i pazite sad, potpuno besplatno! Šaljem šefici poruku kako sam sve riješio i kako dolazim sutradan na posao. Obavještavam roditelje, djevojku i krećem za Zagreb jer u narednih 12 h još imam javni prijevoz… Naravno bilo je tu 1000 pitanja.. Zašto? Kako? Kad se vraćaš? Gdje ćeš biti i sl.? Vidio sam strah u očima svojih bližnjih i zabrinutost, a što su oni tada vidjeli u mojima, pojma nemam…
Spremio sam se… Tata me prati na vlak… Pozdravljam se s njim koji je vidno emotivan, ali ga ohrabrujem „daj stari sve bude ok, ne brini.“ i ulazim u vlak. Ne znam kako sam se tada osjećao, više sam razmišljao o tome kako je moja obitelj i kako će oni to podnijeti u tada novom i nepoznatom vremenu. Dolazim u Zagreb, tramvajem dolazim do Maksimira gdje se nalazi stan od Komore, tamo me dočekuje gospodin koji mi pokazuje stan i sve bitno u vezi stana… Stan je lijep, moderno namješten, imaš sve što mi treba, ali nekako na prvu je hladan i prazan… možda zato što to ipak nije moj dom i u tom trenutku sam bio sam u njemu… Javljam svojima da sam se smjestio i da je sve ok… Odlazim na spavanje, jer drugi dan radim…
22. 03. 2020.
Ujutro ustajem, spremam se za posao, izlazim iz stana, vani je još sumrak. Puše vjetar, a tu i tamo naleti koja pahulja snijega. Na ulici nigdje žive duše, samo ja i pokoja škarnicla nošena vjetrom, scene apokaliptičnih filmova… Dolazim u bolnicu Merkur negdje iza šest sati (uvijek dolazim ranije da popijem kavu i da se psihički pripremim za smjenu, ali i podružim s kolegicama i kolegama). Taman da ću sjesti, kada se odjednom sve zatresalo… U tom trenutku netom čistu i ispeglanu uniformu sam zalio vrućom kavom. Da, da… Bio je to zagrebački potres u 6 sati i 24 minute. U prvobitnom šoku… ali brzo dolazim sebi, izlazim iz prostorije i dolazim do kolegica koje su u vidnom šoku. Obilazimo pacijente i započinjemo evakuaciju. U tim trenutcima adrenalin mi je bio valjda na 1000… Zato mi vani na parkiralištu i nije bilo hladno, iako sam samo imao hlače, kratku majicu i klompe. Iako potresen zbog svega, bio sam sretan jer se pacijentima ni osoblju ništa nije dogodilo i jer smo ostali smireni u poprilično teškoj situaciji… Dok smo na parkiralištu, vadim mobitel i zovem sve svoje redom… Srećom javljaju se i kažu da je sve u redu i s njima i s našom kućom… Kažu mi da se pazim i da se čujemo!
Po „smirivanju tla“ vraćamo pacijente u Bolnicu i krećemo dalje redovno s radom. Odlazim u Covid izolacijsku jedinicu gdje toga dana odrađujem svoju smjenu uz manja podrhtavanja tla. Nakon odrađene smjene vraćam se u stan od Komore. U stanu, srećom nije bilo nikakve štete. Tada nisam imao tu sreću da sam mogao zagrliti članove svoje obitelji, svoju djevojku, ili da su oni mene mogli zagrliti, i tada priznajem, bio sam ljut na sve one koji su to tada mogli, jer nije to bio baš običan dan, bio je to težak dan za Merkur, za Zagreb i cijelu Hrvatsku, bio je to težak dan za mene i moju obitelj! Bio sam prepušten sam sebi, sa svim svojim strahovima i nadanjima, emocionalno potrošen i umoran. Ne znam kako sam to sve preživio psihički, ali jesam, ponekad se divim sam sebi!
U stanu sam ostao punih mjesec dana! Mjesec dana bez obitelji, bez maminog ručka i tatine pive nakon ručka, bez poljupca moje djevojke, bez prijatelja i topline obiteljskog doma! Na sreću sve je to sada iza mene i hvala nebesima da je! Iz svega sam izašao jači, hrabriji i iskusniji jer na ovakve životne okolnosti vas nitko ne može pripremiti!
Josip Spudić, univ. mag. med. techn.