Ovo je moja priča o limfomu. Zapravo, imam osjećaj kao da pričam tuđu priču.
Napipala sam krvžicu na vratu u večalji 2022. godine. Uvjerena da se radi samo o običnoj upali, jer sam već imala povećane limfne čvorove na vratu i ujedno išla na punkcije. Uvijek bi sve završilo dobro. Međutim, ne i ovaj put.
Obavljajući redovnu kontrolu kod imunologa, upućena sam na punkciju povećanog limfnog čvora. Zamislite, punkcija je bila na moj 28. rođendan, nepomislivši da ću uskoro slaviti novi rođendan.
Čekajući nalaz punkcije, u podsvjesti sam sumnjala da nešto nije u redu. Ubrzo, moja sumnja se ostvarila. U uzorku punkcije bile su prisutne Hodgkin stanice. Tog dana, kada me liječnica obiteljske medicine kontaktirala i obavijestila o nalazu, postajala sam svjesna da krećem u borbu s nečim, meni, ne tako poznatom bolesti. Naravno, suze su bile prisutne. Ali, kako moja mama kaže: “mi smo vojnici, isplačemo se i idemo dalje”.
Nedugo nakon saznanja, našla sam se na operativnom zahvatu ekstripacije limfnog čvora. Pogodite, naravno, dijagnoza je bila Hodgkinov limfom, nodularna skleroza. Zbilja nisam pomislila, kao što većina ljudi pomisli “zašto baš ja?”. Jednostavno nisam mislila da netko zaslužuje bolest, a ja ne. Rekla sam si: “Dobro Maria, stigao je jedan križ koji moraš nositi, kao što ga je Gospodin Bog nosio za nas. Odradit ćeš to najbolje što možeš, jer bitno je što slijedi nakon križa.”
Obavila sam i posljednju pretragu prije liječenja, PET/CT. Uvjeravajući se da je Hodgkin samo tamo gdje je bila ekstripacija limfnog čvora, naravno, ponovno je bilo suprotno. “Gospodin Hodgkin” se proširio na limfne čvorove pluća te mi je slika svijetlila kao božično drvce u vrijeme Došašća. Ovaj put sam bila šokirana. U trenutku sam pomislila: “Ja ću umrijeti, moje vrijeme je došlo. Napravila sam u životu što sam napravila. Dala sam do sada sve od sebe”. Odmah nakon, hajmo reći, “crnih” misli, došle su mi i pozitivne misli. Ponovno sam si rekla Maria taj križ moraš ponijeti. Suoči se. Druge nema.
Išla sam na četiri agresivna ciklusa kemoterapije. Mogu reći da nikada nisam razmišljala o ljudima koji se liječe kemoterapijom. No, nakon svega što sam prošla, često pomislim i pomolim se za njih. Kao zdravstveni djelatnik znala sam što je kemoterapija, ali nisam razmišljala o posljedicama kemoterapije. Mučnine su bile nesnose, afte na sluznici usta i jeziku abnormalno bolne. Temperatura nakon dodatka terapije osmi dan nakon ciklusa “trese” kao da se tvoje tijelo prvi put susreće s temperaturom u životu, prvenstveno jer sam se, jedino i jako, bojala infekcije, znajući da moj imunitet nakon kemoterapije ne postoji. Uz sve to, naravno, opadanje kose. Ja sam prije potpunog opadanja kose isprobala nositi čak dvije frizure. Bar sam u, nazovimo tako “cijeloj ovoj nesreći (iako, ne smatram sve ovo kao nesreću)” isprobala nešto što nikad prije ne bih.
Nakon što su mi otpale sve postojeće dlake na tijelu, osjećala sam se zbilja ružno. Uz sve te lijekove bila sam i otečena, te mi je to dodatno stvaralo sliku o vanjskom izgledu iako vanjski izgled nije ništa bitan za razliku od unutrašnjosti. Nisam mogla pobjeći iz svoje kože te sam sama sebi rekla da je ovo trenutno stanje koje neće trajati zauvijek. Često sam se znala našaliti na račun svog izgleda. Dobro bih se nasmijala, a i svi oko mene.
Volim reći kako me tijekom ovog putovanja Gospodin nosio u svom naručju, poznavajući kratku priču “Stope u pijesku”.
Uz veliku vjeru tu je bila i potpora obitelji i prijatelja, bez kojih ne bih mogla proći sve.
Mogu reći, zbilja nije bilo lako. Štoviše, bilo je preteško, ali uz tu težinu bolesti i liječenja otkrila sam sebe u drugim očima. Počela sam se baviti stvarima koje me nikad prije nisu zanimale, poput pravljenja kamenjara u vrtu, kuhanja, sadnje i presađivanja biljaka. Kako sam okružena dlakavim kućnim ljubimcima, isto tako sam nabavila ljubimca, guštera, bradatu agamu, te sam se naučila brinuti i o takvoj vrsti životinja.
Mogu reći, uživam u najmanjim sitnicama. Vjerujte mi, sretna sam čak i kada šamponiram ovo malo izrasle kose, jer se konačno šampon pjeni. Sretna sam sa centimetrom kose, dok prije nisam bila zadovoljna s kosom do stražnjice, uvijek sam htjela još dužu. Sretna sam i kada sunce sija i kada pada kiša. Sretna sam što sam se vratila na posao koji neizjerno volim i što mi je dragi Bog podario toliku snagu i izdržljivost nakon tako teške borbe.
I nakon svega, od želje da se vratim staroj sebi, shvatila sam da stare mene više nema. Da kada stojim pred zrcalom i gledam svoj odraz, vidim nekog puno jačeg.
Vidim još jaču “Wonder woman”.
Maria Partić, Osijek
