Kao medicinska sestra radim više od 37 godina. U bolnici Sv. Ivan Jankomir moje je prvo radno mjesto, gdje počinjem raditi zbog blizine stanovanja. Tamo ostajem osam godina, jer ne valja predugo raditi u psihijatriji. Nakon toga sam sedamnaest godina radila u Jedinici intenzivnog liječenja u KB Merkur. Posljednjih dvanaest godina radim kao hematološka medicinska sestra, u Sterilnim jedinicama Zavoda za hematologiju. Višegodišnje radno iskustvo i susreti s bolesnicima iznimno su me obogatili. Ipak, moram priznati da sam se najviše pronašla i ostvarila u ulozi hematološke medicinske sestre. Volim ljude, volim pomagati. U svakome bolesniku nastojim vidjeti nešto osobno, jedinstveno i različito u odnosu na druge. Zaista, svaki bolesnik bio je i ostaje i dalje poseban, čuvar svoje osobne životne priče čiji dionik postajem već od prvoga kontakta.
Moj radni vijek obilježili su i lijepi i teški trenuci. Zahtjevno je i stresno gledati patnju i strah bolesnika nakon što saznaju dijagnozu. Osobne osjećaje u tome trenutku duboko potiskujem, ali tu sam da im pružim podršku i budem uz njih cijeli tijek njihove bolesti. Naravno, uz mene su i ostale kolegice s kojima dijelim službu. Pružanje sestrinske skrbi, uz stručno znanje, prati pružanje utjehe, tople riječi ili jednostavno osmijeha. Čak i kada sam u zaštitnoj opremi, bolesnici kažu da mi vide osmjeh u očima.
Hematološki bolesnici, kada – nažalost – jednom postanu naši, uvijek su naši. Postajemo njihova obitelj, prijatelji, skrbnici i pratioci kroz život.
Više od ičega što me ispunjava radošću i daje mi poticaj za dalje, vijest je da su bolesnici koji su napustili bolnicu dobro, da se rado sjete podrške i pozitivne energije koju im pružam. Najviše me raduje posjet onih koji su u prolazu te se jave, pozdraviti. Bolesnici s leukemijama koji primaju intenzivnu kemoterapiju i transplantirani bolesnici koji imaju iskustvo ne samo dugotrajnog liječenja nego i perioda višetjedne izolacije, prepoznali su u meni upravo brižnost i sigurnost koju im ulijevam, a nadasve toplinu i pozitivan stav. Bolesnici s tako ozbiljnim hematološkim dijagnozama i dugotrajnim i iscrpljujućim liječenjem traže upravo tu dugotrajnu podršku i nadu. Ne samo oni već i njihove obitelji. Za hematološkog bolesnika ništa nije teško učiniti. Daješ više od onoga što se od tebe očekuje. Uz profesionalne obveze uvijek nađeš vremena i za razgovor, utjehu, čak i u gluho doba noći. Poznaješ sve njihove poteškoće, ali i životne situacije. Toplo je oko srca kada ti bolesnik kaže da je baš tebe čekao u smjeni. Nije teško da mu baš ti previješ kateter, ošišaš ga, budeš uz njega dok se tušira. Iako možda baš i nije u uobičajeno vrijeme smjene.
Moju priču mora popratiti i spomen na zahtjevno vrijeme korone kada su bile zabranjene posjete. Nije mi bilo teško donijeti namirnice iz kvartovskog dućana jer znaš da mu je u bolničkoj kantini preskupo, a obitelj daleko stanuje i ne može doći. Naprosto, briga za one kojima je potrebna mene čini sretnom i ispunjenom. Neopisiv je to osjećaj, dio si obitelji osobe koju si tek nedavno upoznala. Osjetila sam kako gaje povjerenje prema meni. Iako je često znalo biti zahtjevno, osjećala sam se hrabro i posebno jer su upravo u meni prepoznali osobu od povjerenja. Lijep je to, zahtjevan i odgovoran osjećaj. Nastojim ga ispunjavati svakim danom sve više.
Volim biti njihov „anđeo čuvar“. Neke bolesnike, u fazi liječenja koja zahtijeva alogeničnu transplantaciju, a to su najčešće bolesnici a akutnom leukemijama za sada prepuštamo u skrb hematološkom timu u suradničkoj ustanovi – KBC Zagreb. No, osjećam da su oni i dalje „moji“. Javljaju mi se porukama, znam kako im je na početku terapije, kakvi su im nalazi, kako se osjećaju, pitaju me za poneki savjet, a jave mi se i kad budu otpušteni iz bolnice. Dijele sa mnom svoje tuge i radosti.
Iz ovih razloga volim svoj poziv medicinske sestre.
Katica Petković Miladić, medicinska sestra,
Zavod za hematologiju KB Merkur