Moje ime je Dijana Šantalab, medicinska sam sestra Zavoda za hematologiju KBC-a Zagreb od 1996 godine.
Kroz naš Zavod godišnje se susretnemo sa cca 100 alogenično transplantiranih pacijenata. Neki ostanu kratko, neki, nažalost duže.
Moji kolege i ja svakom pacijentu pristupamo na isti način, profesionalno, ljudski i sa željom da se što prije vidimo izvan kruga bolnice, u nekim ljepšim okolnostima, s nekim ljepšim temama. Iako se trudimo sa svima postupati jednako, neki nam pacijenti “uđu” dublje pod kožu.
Znamo da će nam tako možda biti i teže ali, koliko god da se trudili, osjetimo se na drugačiji način i htjeli mi to ili ne, postanemo prijatelji.
Takav slučaj dogodio se i kada sam prvi puta ugledala Anine tople smeđe oči, u svibnju 2005 godine kada su je kola Hitne pomoći iz Šibenika dovezla na KBC Zagreb sa sumnjom na leukemiju.
Na žalost, sumnje su se pokazale točnima. Ana je krenula u tešku borbu sa neizvjesnim krajem.
Preskočit ću dio o liječenju, o borbi, o teškim trenucima koje smo prolazili. Kažem “mi” jer svi sa Odjela zajedno sa svojim pacijentima prolazimo kroz sve faze liječenja.
Želim se sjetiti Ane kakva je bila kao osoba, luckasta, realna, smirena, normalna, natprosječno lijepa, hrabra.
Možda najviše od svega hrabra. Danas kada razmišljam o tom vremenu, mislim kako je puno prije nas svih bila spremna na kraj kakav nismo željeli, pripremala je okolinu na ono što će ostati njeno nasljeđe, ono po čemu ćemo ju pamtiti.
Tog strašnog nedjeljnog jutra u studenom 2006. kada nas je Ana napustila, srušio se svijet nama koji smo ju poznavali, njenim prijateljima, njenoj obitelji iznad svega.
Sa našim svijetom, mogu reći da se srušio svijet velikoj većini građana Republike Hrvatske. Danas kada pitate bilo koga, reći će Vam da se sjeća gdje je bio kada je čitao Anino pismo Želim život i gdje ga je zatekla vijest o njenom odlasku.
Svi su imali osjećaj da ju znaju, za nju su navijali, takav kraj nitko nije očekivao.
Anina obitelj, gospođa Marija Rukavina i sestra Gordana, zajedno sa Aninim odjelnim liječnikom, prof. Mirandom Mrsićem krenula je u izgradnju onoga što nam je Ana svima ostavila kao zadatak, kao misiju.
Zakladu Ana Rukavina.
Zaklada Ana Rukavina s radom je službeno započela na današnji dan, na Valentinovo 2007. godine.
Na početku rada Zaklade Ana Rukavina, Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica brojao je skromnih 150 članova, uglavnom članova obitelji oboljelih.
U početku, Zaklada Ana Rukavina svakodnevno je organizirala akcije upisa u Hrvatski registar DDKMS.
A to je značilo da smo danas u Dubrovniku, sutra u Rijeci, prekosutra u Valpovu, pa onda natrag prema Splitu.
Bilo je fizički naporno, bilo je neprospavanih noći, hladnih ruku, ručkova, doručaka i večera u kombiju, ali bila sam ponosna što sam dio te priče o ljudskosti. Znala sam da radimo nešto veliko i moćno, znala sam da donosimo spas za mnoge oboljele i nadu njihovim obiteljima, svjedočili smo velikoj humanosti svih ljudi u Hrvatskoj koji su se trudili pomoći na bilo koji način – organizacijom akcija upisa u Hrvatski registar, davanjem krvi, donacijom za budući rad Zaklade Ana Rukavina. Svjedočiti redovima ljudi koji stoje na hladnoći kako bi dali krv i time pokušali pomoći oboljelima nije nešto što se viđa svaki dan.
Danas Zaklada Ana Rukavina broji više od 450 održanih akcija upisa u Hrvatski registar, a sam Registar gotovo 62 000 članova.
Najvažniji podatka je onaj da je iz Hrvatskog registra DDKMS do danas izdan 161 transplantat za hrvatske i inozemne pacijente, čime je dana nada u ozdravljenje 161 osobe.
Sretna sa i ponosna što sam, zajedno s kolegicom Dženanom, i dalje dio ove priče, što sam kroz gotovo 17 godina imali priliku svjedočiti i doživjeti nemjerljivu ljudskost i dobrotu naših sugrađana.
Najviše, sretna sam što sam dio obitelji koju Zaklada Ana Rukavina okuplja, a to su ljudi iznimnog srca, hrabrosti i volje.
Dijana Šantalab, bacc.med.techn.
Zavod za hematologiju
KBC Zagreb