U ovom mjesecu – ožujku 2024., osjećam potrebu podijeliti svoja razmišljanja i emocije sa svima koji na bilo koji način brinu o svojim bliskim osobama koje su nepovratno izgubile zdravlje, suočene s kroničnom bolesti čiji ishod vjerojatno neće biti izlječenje, bez obzira koliko dugo bolest trajala.

Iako profesionalno, svakodnevno komuniciram s osobama oboljelima od kroničnih malignih bolesti i njima bliskim osobama, svjedočim mnogim sudbinama – lijepim, ružnim, sretnim i tužnim. No moje osobno, dublje učenje i sazrijevanje na ovu temu započelo je u listopadu 2022. zbog ozbiljne bolesti bliskog člana moje obitelji. Zahvalna sam prijateljici koja me već tada educirala o važnosti riječi “palijativni pristup”, koji se ne smije poistovjetiti s palijativnom skrbi i koji nikako ne znači da je osoba na kraju života. U travnju 2023. polaznik sam poslijediplomslog tečaja I kategorije „Osnove palijativne medicine“ gdje propitujem i produbljejem svoje stavove i osjećaje spram svoje smrtnosti, ali i  smrti sebi bliskih osoba. U profesionalnom smislu holističkog pristupa bolesniku, on dobiva novi smisao.

Baš, nekako u vrijeme kad je bolest člana moje obitelji došla u uznapredovalu fazu za koju smo neki više, neki manje bili spremni, našla Me je objava našeg kolege Damjan Abou Aldan na FB stranici:

 “… Život nas uči prolaznosti. No, nedavno sam se našao u nekoliko situacija sa ljudima koji trenutno nose svoj životni teret na najteži mogući način. Vječno je pitanje što im reći, kako im pristupiti, treba li naprosto biti formalan, treba li se možda odmaknuti ili nešto treće. Kada god me netko pita „što reći osobi koja je nekoga izgubila… što reći osobi koja je uz nekoga na odlasku… što reći osobi koja sama prolazi jezu iščekivanja raznih ishoda…(?)“, odgovorim uvijek isto – BUDITE KAO SLONOVI. Neki se sjećaju te metafore. Što radi krdo slonova kada je jedan slon ozlijeđen, bolestan ili uginuo? Vrate se do njega, naslone svoje surle i tijela i tako u tišini stoje. Ništa drugo se tu ne može. Biti prisutan. Nešto reći pametno? Što god da kažete nećete izreći ono što osoba u tuzi želi čuti. Budite samo poput slonova. Pristupite (danas to sigurno nije problem uz sve komunikacijske kanale koje imamo). Razmišljao sam neku večer, iako vjerojatno nema nikakve veze, no moguće je naš izraz „nasloniti se“ baš i došao od slonova  Dakle, ako imate u blizini nekoga tko ove dane ili bilo koji drugi dan prolazi teško i tugaljivo – naslonite se i budite u tišini… Zaboravili smo na glasnu moć tišine u besmislenoj buci koju živimo).

Ti slonovi mjesecima su mi u glavi, instiktivno postupam uzimajući u obzir i ponašanje njihovog krda.

Ilustracija ponašanja slonova svakako upućuje na empatiju i suosjećanje, te kao podsjetnik na važnost zajedništva i podrške u teškim vremenima. Doduše, nama možda nisu bliske surle slonova koliko nam je poznat još uzvišeniji izraz iz prošlosti “bdijenje uz čovjeka koji umire ”. 

Oboljele osobe često znaju da su neizlječivo bolesne, čak i ako im to službeno nije rečeno. Većinom, tu spoznaju zadržavaju samo za sebe, želeći ipak zadržati nadu i svoju ali prvenstveno sebi bliskim osobama. Mnogi oboljeli, iako ne svi, prolaze kroz različite faze u procesu prihvaćanja svoje bolesti. To može uključivati poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i na kraju prihvaćanje. Za medicinske sestre i tehničare, kao i za bliske osobe, biti uz oboljelog u ovim fazama može biti izazovno. Oboljela osoba može ispoljavati ljutnju, biti zahtjevna ili kritična, a obitelj može osjećati nelagodu u komunikaciji ili čak se udaljavati. Važno je prepoznati ove faze i pružiti odgovarajuću podršku. Oboljeloj osobi će možda trebati vrijeme da prihvati svoje stanje, a obitelji može biti potrebno razumijevanje i strpljenje dok se prilagođavaju novonastaloj situaciji. Nerijetko, bolesna osoba i bliske osobe neće prolaziti kroz faze prihvaćanja u isto vrijeme, što može dovesti do dodatne napetosti i tjeskobe. Češće se događa da je oboljela osoba postigla fazu prihvaćanja, a obitelj nije. Obitelj još uvijek moli za zahvate, operacije, terapijske tretmane i ne prepoznaje da nisu u istoj fazi prihvaćanja bolesti. Članovi zdravstvenog tima bi trebali prepoznati i razgovarati s članovima obitelji kako zajednički očuvati dostojanstvo oboljele osobe i kvalitetnije ispuniti preostalo vrijeme.

Kada dođe ta neminovna faza tišine koja govori više od riječi, kada se bolovi povuku, a duh se polako gubi u beskrajnom snu bez snova, osjećaj je poput neizrecive tišine koja obavija svaki kutak sobe. U to vrijeme bliske osobe hodaju hodnicima, sobama, dvorištem – ovamo – onamo, mučeni čekanjem i nedoumicom da li bi pobjegli među žive ili ostali tu do časa smrti. To je vrijeme kada tišina postaje glasna, bliske osobe ili bježe ili se grčevito hvataju za ono što će zauvijek izgubiti.

Naravno, i u profesionalnom smislu rad s ljudima na kraju života iziskuje izvjesnu emocionalnu zrelost i svijest o vlastitoj smrtnosti. Ponajprije zbog ranije navedenog, nerijetko smo mi te osobe koje ostajemo na kraju života i pružamo dodir u tišini našim bolesnicima.

U naručju tišine, dodir je čudo koje svijetli jer nježnost ruke obasjava staze. U trenucima kad riječi prestanu govoriti, dodir izražava sve, bez granica – bez kraja. U tom svijetu tišine, gdje riječi ne pronalaze put, dodir postaje jezik. Nema potrebe za riječima kad dodir govori više, osjećaji se prenose kroz svaki nježan pokret. U tišini ljudi postaju satkani od dodira, a svaki dodir nosi priču, svaki dodir govori istinu.

Dok Čovjek umire u tišini, dodir je utjeha koja pruža snagu kada riječi ne mogu i tako u dodiru pronalazi beskonačnost i vječnost.

 I na kraju da, gledajući blisku osobu kako lagano odlazi i tone u taj mir, iako osjećate tugu, osjećajte i duboku zahvalnost što vam se pružila prilika da budete uz nju i na ovom posljednjem dijelu njezinog putovanja.

Ljiljana Pomper, mag. med. techn.

Glavna sestra Zavoda za hematologiju KB Merkur