Čovjek je biće koje teži istini u spoznaji, dobroti u djelovanju, ali i ljepoti u kreaciji. Štoviše, koliko je nama poznato, mi smo jedina živa bića koja imaju sva navedena obilježja. Time smo se uzdigli od ostatka svijeta i stvaramo našu ljudsku jedinstvenost. Upravo je ovo treće obilježje, težnja ka lijepome, posebno zanimljivo shvatimo li njegovu primarnu beskorisnost. Naime, ljepota u prirodi je uglavnom svrhovita (cvijet privlači pčelu da ga opraši), ali ljepota u ljudskom stvaralaštvu (koje ćemo odrediti kao umjetnost) nema neku praktičnu svrhu, a opet ljudski je život bez nje nezamisliv.
Ukoliko bismo se željeli pitati ima li poveznice između umjetnosti i ljudskoga zdravlja, mogli bismo ju prepoznati barem u dva smjera. S jedne strane su teme poput zdravlja i života, odnosno bolesti i smrti uz ljubav, najjača inspiracija umjetnicima i vrlo često središnja tema. S druge strane u vremenu suočavanja s bolesti umjetnost kao da ima neku posebnu terapijsku moć.
15. travnja, u čast rođenja Leonarda DaVincija, Svjetsko umjetničko udružene proglasilo je Međunarodni dan umjetnosti. Ne treba zanemariti činjenicu da je upravo DaVinci bio taj koji je svojim preciznim anatomskim crtežima u doba renesanse pokrenuo svojevrsnu revoluciju u propitivanju dotadašnje medicine te se upravo 16. st. i naziva stoljećem znanstvene anatomije. Ako bismo željeli pogledati kako se teme poput bolesti ili zdravlja pojavljuju u stvaralaštvu tada nailazimo na brojna umjetnička djela svih oblika izričaja u kojima možemo pronaći primjere. Cijeli je opus Fride Kahlo prožet odnosom prema njenim fizičkim bolovima. U svojim radovima Vincent van Gogh izražava duševnu bol kroz izražajne prikaze samoće ili depresije. Pablo Picasso pronalazi inspiraciju u ljudskoj patnji posebice u svom „plavom periodu“. Također je mnoštvo primjera u glazbi. U toccati i fugi u d-molu, kao i fantaziji i fugi u g-molu Johann Sebastian Bach na poseban način tematizira osjećaj straha i strepnje u čovjeku, a Wolfgang Amadeus Mozart svoju Lacrimosu, završni dio Requiema, piše neposredno pred svoju smrt.
No poseban je odnos između pacijenta, medicinske sestre i ljepote opisan na više mjesta u romanu „Proljeća Ivana Galeba“, Vladan Desnica. Ovako na jednom mjestu opisuje ljepotu medicinske sestre: „Lijepa je. Crte su joj tanke i fine. Sitne je, krhke građe, kretnje su joj graciozne i nekako mudro spretne. Rado gledam te ruke i te kretnje. U njima kao da se ogleda neka urođena nadarenost i umješnost (…) i, zato, kao i svaki nesvjesni nosilac jednog talenta, jedne vrednote, i nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke instinktivne samosvijesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom ljepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu”. U ovome romanu, u kojem središnji lik svo vrijeme provodi u bolnici, ljepota medicinske sestre nije jedino fizička. Ona ljepotu „umije nositi“, pa bismo mogli na Kantovom tragu zaključiti da je posrijedi moralna ljepota. Medicinska sestra je naprosto lijepa.
Osim što umjetnost može biti inspirirana čovjekovim odnosom prema zdravlju i bolesti, ona također ima i terapijsku moć. O utjecaju lijepih predmeta na ljudsko ozdravljenje pisala je u svojim „Bilješkama o sestrinstvu“ i Florence Nightinagale. Među ostalim navodi kako je i sama iskusila ubrzan oporavak kada bi dobila buket lijepoga cvijeća, a usprkos terapijske moći navodi kako je zanemaren stvaran fizički utjecaj lijepe forme, boje i svijetla. No, imala za je zanimljivo stajalište prema glazbi. Naime, navela je mišljenje kako ljudski glas prilikom pjevanja ili duhački instrumenti imaju zasigurno pozitivan učinak na ozdravljenje, no za glazbu klavira je smatrala kako nema isti pozitivan utjecaj. Ipak, od svih umjetničkih formi danas se zna da je upravo glazba kao terapijska metoda iznimno učinkovita. Ona se preporuča u stanjima psihičke i emotivne napetosti, a s obzirom da svaki pojedinac drugačije reagira na pojedinu vrstu glazbe nije nužno određivati kakva će ona biti. Iako i dalje traju analize mogućih stvarnih fizičkih učinaka glazbe na ljudsko tijelo (kao takav je zasigurno najpoznatiji Mozartov efekt), ono što je nedvojbeno da glazba može olakšati suočavanje sa teškim emotivnim stanjima. Što se tiče vizualnih umjetnosti, sestrinska teoretičarka Jean Watson opisuje kako je izloženost slikarstvu posebno učinkovito i predlaže da se bolnički prostori oplemene umjetničkim radovima. Posebno naglašava moć obojenih svijetala koja prolazi kroz vitražna stakla, te je čak provodila istraživanja njihovog utjecaja na čovjeka.
Ne smije se zanemariti niti terapijska moć umjetničkog stvaranja koja se pokazuje kao iznimno učinkovita ne samo kod brojnih duševnih oboljenja nego i inače. Nerijetko kroz stvaralaštvo čovjek oslobađa svoju podsvjesnu skrivenu stranu i suočava se sa svojim emocijama.
Na kraju ovog prigodnog prikaza vrijedi istaknuti i stvaralaštvo medicinskih sestara. Mnoge se kroz umjetnički rad oslobađaju nataloženih patnji koje preuzimaju od svojih bolesnika i traže načine kako da ih izraze. U svijetu postoje organizirana udruženja koja okupljaju medicinske sestre u slikarske, glazbene ili plesne radionice. U posljednje je vrijeme i u Hrvatskoj sve više sličnih događaja, a vrijedi istaknuti i medijski dobro praćene glazbene izvedbe koje se, sada pomalo i kontinuirano, provode u predvorju Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu. Jedna od medicinskih sestara čiji je pjesnički opus prožet odnosom prema bolesniku i sestrinstvu bila je i sr. Stana Lovrić. U njenim pjesmama progovara višegodišnje iskustvo u skrbi za bolesnike, ali i njena misao o sestrinstvu, čovjeku, bolesti i smrti. Na kraju svoje pjesme „U ime čovjeka“, ona kaže „U ime svih, koji to nisu stigli reći – u ime svake utješene majke – u ime svakog ozdravljenog – u me svakog bolesnika koji vas čeka – Hvala vam – velika hvala – u ime čovjeka“.
I dalje ostaje misterij zašto se čovjek izražava i uživa u umjetnosti, no možda je i bolje da nam to ostane skrivena istina. Ono što je nesporno da nas ona obilježava i definira kao ljude, a ima li sestrinstvo posebno estetsko obilježje, možda je najbolje izrazila Hidlegar Peplau nazvavši ga „umjetnost pomaganja“.
„Učinak lijepih predmeta, raznolikosti predmeta, a posebno sjaja boja tijekom bolesti jedva da se uopće cijeni“
Florence Nightingale, Notes on Nursing, 58.
Damjan Abou Aldan, mag. filozofije, mag. sestrinstva
- Frida Kahlo (1907-1954), njezino je stvaralaštvo obilježeno suočavanju sa boli. Usprkos tome nastavila je slikati i kada je bila fizički bila sve teže pokretna.
- Max Kurzweil (1867-1916) „Ein Lieber Besuch“, ulje na platnu 94 x 125
- Ružin vitražni prozor katedrale Notre-Dame de Paris