Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) je za ovogodišnji Dan zdravlja izabrala ovo geslo. SZO smatra da bi svatko svugdje trebao imati pristupa kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi, edukaciji, informacijama te vodu sigurno za piće, čisti zrak, dobru prehranu, kvalitetno stanovanje, pristojne uvjete na radu i u okolišu te biti slobodan od diskriminacije. Mora se priznati da sve to zvuči dobro i da je u skladu s drugim, trenutno politički korektnim, geslima o raznim vrstama prava. No, kao što to nerijetko biva s novim pravima, one koji ih proglašavaju često ne brine postoje li uvjeti za njihovo ostvarivanje i kolidiraju li oni s drugim, već proglašenim i ostvarenim, pravima.
Zanemarimo na trenutak sve teškoće povezane s pravima na čisti zrak, dobru prehranu, kvalitetno stanovanje, pristojne uvjete na radu i u okolišu te slobode od diskriminacije i, budući da smo zdravstveni djelatnici, usredotočimo se na pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi, edukaciji i informacijama.
Što se edukacije i informacija tiče, građani imaju slobodan pristup njima i više nego što je za njih dobro. Internet je doveo do toga da informacija ne nedostaje, naprotiv, ima ih u ogromnim količinama, provjerenih i neprovjerenih, koliko-toliko točnih (znamo da se znanstvene istine s vremenom mijenjaju), slučajno netočnih i namjerno netočnih. Jednostavnog načina, da se provjeri koja gdje spada, nema bez kršenja prava na slobodu govora i uvođenje jednoumlja (iako smo bili svjedoci takvog pristupa vladajućih struktura u vrijeme COVID-19 pandemije, više u nekim drugim zemljama EU, nego u nas). Situacija s informacijama i edukacijom građana podsjeća na pitalicu:
„Gdje je najlakše sakriti list? Na stablo. Gdje je najlakše sakriti čovjeka? U gomilu!“
Problemu doprinose i sredstva javnog priopćavanja koja se više ne financiraju prodajom, već oglasima pa ovise o milosti svojih komercijalnih i političkih sponzora i u skladu s tim serviraju informacije javnosti.
Što se prava na informacije i edukaciji zdravstvenih djelatnika tiče, ona je ugrožena na nekoliko načina. Većina znanstvenih časopisa, koji objavljuju recenzirane, dakle koliko-toliko provjerene, nove informacije, dostupna je samo uz pretplatu koja nije mala i znanstveno-nastavne ustanove i bolnice manje bogatih država, poput Hrvatske, često za to nemaju dovoljno novaca. Časopisi debelo naplaćuju objavljivanje članaka koji su slobodno dostupni pa se time uglavnom koriste bogate ustanove poput velikih farmaceutskih tvrtki zbog čega su njihove publikacije dostupnije od onih nezavisnih autora. Budući da su časopisi, odnosno izdavačke kuće čije su vlasništvo, profitne komercijalne tvrtke, one imaju pravo slobodno formirati cijene pretplate. I eto dva prava koja su u koliziji!
Klinička ispitivanja, koja su nužna za otkrivanje dobrih i loših strana lijekova i njihovih kombinacija su, navodno zbog zaštite prava u njih uključenih bolesnika, postala tako skupa i složena da ih je skoro pa nemoguće napraviti bez podrške komercijalnog sponzora, čitaj neke velike farmaceutske tvrtke. A ti sponzori naravno gledaju svoje interese, prvenstveno kako povećati prodaju svog skupog novog lijeka.
Što se dostupnosti kvalitetne zdravstvene skrbi tiče, SZO se jako čuva definiranja tog pojma. Jasno je da za siromašne Afrikance to znači nešto drugo nego za nas ili povlaštenu klasu bogatih Sjevernoamerikanaca. Što se nas tiče, postoje dva osnovna problema dostupnosti kvalitetne zdravstvene zaštite: jedan su kadrovi, a drugi materijalni uvjeti. Čak i u sredstvima javnog priopćavanja čitamo o nedostatku kadrova u zdravstvu. Liječnici ne žele raditi u obiteljskoj ili hitnoj medicini, pogotovo u malim mjestima. Interes za teže specijalizacije, poput abdominalne kirurgije je drastično opao. No još je puno veći problem s medicinskim sestrama i tehničarima! Oni odlaze iz bolnica, pogotovo s težih odjela, raditi na manje zahtjevna radna mjesta. Na natječaje u bolnicama, koji su trajno otvoreni, se nitko ne javlja. Manjak kadrova ugrožava dostupnost zdravstvene zaštite, ali i sestre i liječnici imaju pravo na slobodan izbor zanimanja i radnog mjesta. Eto ponovno kolizije dva prava!
Što se materijalnih uvjeta tiče, vlasti se žale kako troškovi zdravstvene zaštite sve više rastu. Izgradnja i opremanje bolnica je skupo, a cijene novih lijekova vrtoglavo rastu! Kako bi doskočio potonjem, HZZO u zadnje vrijeme uporno odgađa stavljanje novih lijekova za npr. hematološke zloćudne bolesti na listu lijekova. Kako to riješiti? Farmaceutske tvrtke imaju pravo naplaćivati za lijekove koliko god hoće, a dok im vrijedi patent, nitko ga drugi ne smije prodavati. HZZO ima pravo samostalno odlučivati hoće li i iz kojih sredstava plaćati lijekove, koliko će zdravstvenim ustanovama plaćati određeni postupak te koje obrasce i kako često zdravstveni djelatnici moraju ispuniti da bi opravdali i naplatili primjenu određenog lijeka, odnosno postupka. I tako, opet imamo koliziju prava!
Prema tome, mislim da je umjesto lijepih gesla i popisa neostvarivih želja, korisnije definirati realne ciljeve i prioritete. Želimo li sačuvati socijalnu zdravstvenu zaštitu, dostupnu svima i besplatnu ili uz svima prihvatljivu naplatu? Onda moramo iznaći načina da djelatnike stimuliramo da ostanu raditi u sustavu zdravstvene zaštite, financiranje zdravstva koje će omogućiti da se na vrijeme obnavljaju zgrade i oprema (a ne da se nabava uređaja odgađa 2 godine jer se jedan od ponuđača žalio zbog kršenja Zakona o javnoj nabavi) te da dostupnost lijekova ne ovisi o političkoj konstelaciji i milosti struktura HZZOa. Jer socijalni sustav zdravstvene skrbi koji imamo, iako nije savršen, je velika vrijednost za sve građane Republike Hrvatske i moramo ga njegovati, održavati i prilagođavati novim okolnostima, a ne demontirati i prepustiti se milosti i nemilosti tržišta!
https://www.hzjz.hr/sluzba-promicanje-zdravlja/svjetski-dan-zdravlja-moje-zdravlje-moje-pravo/

Prof. dr. sc. Igor Aurer, dr. med.,
pročelnik Zavoda za hematologiju Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb