„LJEPOTA JE U OKU PROMATRAČA“
– Platon
Osjećate li i vi nemoć u zadržavanju granica društveno prihvatljivog ponašanja kada netko nakon spoznaje o vašem radnom mjestu započne seansu koje bi se postidjele i najprofesionalnije narikače?
U dvojbi između osude zbog razine bezosjećajnosti, koju, nameće se zaključak, moramo posjedovati da bismo odradile invazivni dio našega posla, i sažaljenja zbog suočavanja sa maligno oboljelima, naš se sugovornik često osjeća pozvanim upozoriti nas kako bi za nas bilo najbolje da pod svaku cijenu tražimo izlaz iz te situacije koja nas je, zasigurno nespremne,snašla i smjestila tu gdje jesmo. Najteže mi padne kad je jedan od tih kritičara medicinske djelatnosti. Osobama izvan struke nemam ni potrebu objasniti koliko su u krivu.
Ponešto o svom iskustvu na Odjelu dječje hematologije i onkologije pišem jer smatram kako mladim kolegicama i kolegama, koje tek pronalaze svoje mjesto i svrhu, nedostaje motivacije za rad na hematološkim i onkološkim odjelima.
Moji početci na navedenom odjelu su bili konfuzni. Uz želju da što prije savladam veliki opseg novih znanja i vještina, pokušavala sam si, neuspješno, složiti paravan koji će me zaštititi od utjecaja siline emocija prisutnih na novom radilištu. Tada sam se, vrlo naivno, upecala na sugestivnu udicu samosažaljenja. Na sreću, nije dugo trebalo da se osvijestim i posramim. Kako sam mogla pomisliti da je meni teško, kako sam jadna…kada pred sobom imam one koji to doista i jesu? Osim toga, osvijestila sam kako velikim i malim postupcima u skrbi za maligno oboljele i njihove obitelji ispunjavam svoju potrebu za humanošću, a ona je iskonska svim medicinskim sestrama.
Sama prisutnost u najintimnijim trenutcima tuđih života, onima surovima, bez maski, epilozima koji se pretvaraju u nove početke, svojevrsna je čast. Moje kolegice i ja, svaka sa svojom osobnošću, često izmamimo osmjehe na lica naših pacijenata. Ponekad samo dodirom ili šutnjom damo do znanja da smo podrška.
Kada dobijete crtež od maligno oboljelog djeteta, jer ste baš vi, taj dan najbolja medicinska sestra, dođe vam da se upišete kao dodatak na Marvelov popis superjunaka, zar ne? Vjerujem da sve imamo neki sličan primjer. Želim da o tome govorimo i pišemo. Želim da priču o posljednjem zagrljaju majke i djeteta ne prepričavamo suznih očiju i drhtavog glasa, već sa zahvalnošću bivanja dijelom tog trenutka koji je učinio da prerastemo sami sebe. Postanemo bolji roditelji, partneri, prijatelji i kolege.
Rad na odjelima hematologije i onkologije nosi svoje izazove, ali je zahvalnost naših pacijenata nemjerljiva nagrada. Svojim iskustvom trebamo motivirati mlade kolegice i kolege da uvide kako su izazovi potrebni za naš profesionalni i osobni rast, te nam se požele pridružiti.
Svjetlana Podgorski
KBC Osijek, Pedijatrija
