2019. godine kada je krenula priča o korona virusu činilo se tako daleko, jer to se događa tamo negdje. Mislim da nikome od nas nije bilo ni na kraj pameti da će sve to vrlo brzo doći i k nama. Moje ime je Lana i na zavodu hemtologije sam počela raditi 01.07.2019. Upoznavajući se sve više sa našim pacijentima i dijagnozama bilo je nezamislivo kako će korona utjecati na proces hospitalizacije, liječenja i oporavka pacijenata. Nedugo nakon došla je obavijest da se bolnica zatvara. Šok. Postajemo respiracijski centar. Oko moje Dubrave hrpa vojske i ljudi koji pomažu. Tada sam imala osjećaj da kreće rat. I bilo je tako, ali rat sa nevidljivim neprijateljem, a mi na prvoj crti obrane. Tada se išlo raditi po dva tjedna. Torba je čekala spakirana i bila je prisutna strepnja hoće li zazvoniti mobitel da je moj red. Dva tjedna bez obitelji i vanjskog svijeta. Red na mene tada nije došao u takvoj organizaciji ali vrlo brzo smo svi bili pozvani da bolnica kreće s radom isključivo sa covid pozitivnim pacijentima. Edukacije za obući odjelo te skinuti isto bile su svakodnevica, kao i strah kako ćemo i hoćemo li sve to dobro odraditi. Situacija je bila više nego nepoznata. Došlo je ljeto, a mi smo i dalje bili u tri sloja plastike po četiri sata uz pacijente, pa malo van da se odmoriš pa ponovno četiri sata. Osjećaj da znoj curi, da si žedan, gladan ili te nešto svrbi, a ne možeš ništa se ni dan danas ne zaboravlja. Tada je bilo jedino važno dobro se koncentrirati da sve svoje potrebe u tom trenutku stavimo na stranu i tim ljudima pružimo što bolju skrb. U svemu tome uvijek je bilo onih koji nisu vjerovali, a pogotovo priznavali težinu same situacije i svega onoga što radimo. Na prvu to boli, a na drugu si ponosan na sebe i sve svoje kolege jer si prvi u redu da pomogneš potrebitima. Pacijenata je bilo toliko da su kolege iz drugih bolnica dolazile u ispomoć. Došla je hrpa novih ljudi, a svi smo imali isti cilj – da čovjek ozdravi i ode kući. Bilo je teško jer u trenu kada se upoznaješ sa kompletnom novom situacijom i uvjetima rada upoznaješ i ljude s kojima nikad nisi radio. Pod maskama i odjelima nemoguće nas je bilo raspoznati, a veliko povjerenje jednih prema drugima je odigralo ključnu ulogu u pružanju što adekvatnije zdravstvene skrbi. Bez obzira na sve vidjeli smo si oči, bilo je dovoljno da se shvatimo i razumijemo. Jedna od divnih kolegica koja je počela raditi baš u pandemiji je i naša Marija koja će sama ispričati svoju priču.

Početkom 2021. godine put me doveo u Zagreb, točnije u KB Dubravu, tadašnji primarni respiracijsko-intezivistički centar. Zovem se Marija i početkom te godine sam bila studentica završne godine sestristva. Budući da tada nisam bila u radnom odnosu, jedini doticaj sa trenutnom situacijom u svijetu, ali i u Hrvatskoj je bio putem medija, a prizori su bili zastrašujući. Jednog dana sam otišla na službenu stranicu KB Dubrava i vidjela kako se raspisao veliki natječaj u kojem traže brojne zaposlenike, a tako i medicinske sestre. Prijavila sam se, te sam vrlo brzo pozvana na razgovor na kojem su me pitali imam li kakvu želju u vezi odjela na kojem bi voljela raditi. Rekla sam da mi je tako svejedno, želim pokušati pomoći svojim kolegama jer je u tom trenu svaki par ruku bio dobrodošao. Na moju sreću, 04.01.2021. primljena sam upravo na hematologiju. Tamo su me dočekali divni ljudi i kolege te sam se od prvog dana osjećala prihvaćenom. Prvi susret je bio s našom glavnom sestrom Suzanom Ivoš koja mi je odmah pružila nadu i podršku da će sve biti dobro. Budući da je riječ o mom prvom radnom mjestu, kretala sam praktički od nule, te tada nisam znala za gore, a ni za bolje. Moje kolege su me uvele u posao maksimalno koliko je situacija u tom trenu to dozvoljavala i s punim pravom mogu reći da za sve što danas znam su zaslužni upravo oni – djelatnici Zavoda za hematologiju KB Dubrave. Situacija je bila vrlo teška, ali ne i nepodnošljiva. Uz trud svih nas i organizaciju posla izvukli smo ono najbolje što se u tom trenu moglo dobiti. Opseg posla je bio velik, pacijenata puno, a nas često nedovoljno. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, mogu reći da se osjećam ponosno što sam bila dio ove priče koja će nam svima ostati duboko urezana u sjećanju.

Lana Prpić, med.sestra

Marija Božulić, bacc.med.techn.

Zavod za hematologiju, KB Dubrava