U susret obilježavanju 40-godišnjice transplantacije krvotvornih matičnih stanica u Hrvatskoj objavljujemo priču oboljele osobe koja ima iskustvo transplantacije autolognih i alogeničnih krvotvornih matičnih stanica:
Plašljivac ili Heroj?
U ovih mojih 5 godina moram biti oboje. Da, 5 godina liječenja od Hodgkinovog limfoma koji baš i ne odustaje.
Sve je započelo u 11. mjesecu 2018. kada mi je dijagnosticiran Hodgkinkov limfom 3. stupnja. Započelo je znojenjem, kvrgama na vratu i temperaturom. Pošto nikad nisam bio ozbiljnije bolestan, nisam ni shvaćao ozbiljnost situacije u kojoj se nalazim. Mislio sam da će proći poput gripe. Otac me tjerao da odem k doktoru jer je možda nešto ozbiljno, ali ja kao i obično nisam slušao. Naišao sam na dobru priliku za posao i napokon sam otišao na liječnički pregled. Najprije su mi vadili krv što me zabrinjavalo, jer nekako me je bilo strah da će mi nešto naći u krvi zbog čega ću izgubiti dobru priliku za posao. Bio sam jako sretan kada sam “prošao”. Sljedeće je bilo kada sam trebao dati urin, pomislio sam, nije to ništa, preko te pretrage ne mogu naći ništa. Kada ono, nakon nekog vremena, vjerojatno zbog rezultata još nekih nalaza, prozovu me unutra te mi doktorica kaže: “Mladi gospodine, vi ne možete ići raditi, vi morate na liječenje”.
Upitao sam je što mi je?
Doktorica na liječničkom pregledu me je uputila mojoj Obiteljskoj doktorici uz napomenu da će mi ona sve objasniti. Vraćam se kući, odlazim kod svoje doktorice, predajem joj papire i objašnjavam joj situaciju. Ona mi daje uputnicu za ultrazvuk vrata i punkciju. Moram Vam priznati, nije baš ugodna ta punkcija, ali što ću, moram to obaviti. Ja, plašljivac, koji sam se do tada bojao i pomisli na vađenje krvi, a kamoli ozbiljnije pretrage. Nakon nekih 10 do 12 dana stižu mi nalazi da imam Hodgkinov limfom – za koji nikad nisam ni čuo. Ostao sam u bolnici gdje mi je hematolog objasnio što je Hodgkinov limfom i da se više ne mogu liječiti u Općoj bolnici te da moram u Zagreb na kemoterapije, jer Opća bolnica te terapije nije imala.
Mislio sam da sanjam, čekao sam svaki trenutak da se probudim iz te noćne more, jer oduvijek sam se bojao kemoterapije. Ne znam zašto, ali ja sam to počeo gledati kao da se moram boriti protiv svojih najvećih strahova. Gledao sam to kao izazov koji sam odlučio prihvatiti bez namjere odustajanja, samo čvrsto naprijed da čim prije to riješim. Bio sam tužan kad sam saznao da će mi otpasti kosa jer sam volio imati razne frizure koje sam znao sam izmisliti, ili kopirati poznate ličnosti. Uz nekoliko savjeta bratića koji je uspješno izliječio leukemiju, pomirio sam se i s tom činjenicom; pomislio sam: ima dosta poznatih koji su ćelavi, nemaju kosu, zašto da se sad ja bunim kad mora tako biti. Stigao sam u Zagreb, u KB Merkur gdje nisam nikoga poznavao i zbog toga mi nije bilo baš drago što ostajem. Ubrzo sam upoznao doktore, medicinske sestre i ostalo osoblje. Nisam ni slutio da ću se tako brzo uklopiti, svi su bili prijateljski nastrojeni prema meni, pogotovo glavna sestra koja je bila uz mene, davala mi je tople savjete i ohrabrivala me je da krenem naprijed bez odustajanja. Dobio sam 6 ciklusa kemoterapije ali se rezultat nije pokazao najbolje, kao da je bolest postala imuna na tu terapiju. Zatim sam počeo dobivati drugu kemoterapiju po protokolu ICE koja mi je bila malo prejaka ali dalo se izdržati. ICE sam dobivao nekoliko ciklusa, a zatim mi je opet promijenjena kemoterapija od koje mi se upalilo slijepo crijevo te sam dobio sepsu. Čini mi se da su me doktori stavili u induciranu komu jer ne bih izdržao bol od operacije; bio sam u komi svega 4 dana. Oporavio sam se!
Opet sam stao na svoje noge i nakon nekog vremena već sam bio spreman na transplantaciju. Dobivao sam potkožne injekcije da mi izrastu matične stanice, izvadili su mi matične stanice i bio sam spreman za transplantaciju vlastitim matičnim stanicama. Nisam bio svjestan koliko će mi teško pasti transplantacija – nisam se dobro psihički pripremio. Imao sam razne zdravstvene probleme vezane uz transplantaciju ali su prošli. U remisiji sam bio 8 mjeseci i mislio sam da se bolest više neće pojaviti. Odlučio sam se opet zaposliti; radio sam svega dva mjeseca i bolest se opet pojavila kao neočekivani gost.
Mrak mi je pao na oči kad sam saznao. Pomislio sam, ovo je druga runda – neće mene bolest pobijediti. Jači sam od “toga” jer imam nekoga kraj sebe tko vjeruje u mene da ja to mogu – ne mogu te ljude iznevjeriti. Nakon nekoliko ciklusa kemoterapija postignut je uspjeh – bolest je stavljena pod kontrolu i zbog toga nastavljam liječenje u KBC Rebro gdje sam bio transplantiran sestrinim matičnim stanicama.
Bio sam negdje oko godinu dana u remisiji i već sam pomislio, sad je kraj, samo kontrola i to je to. Kad ono opet, ta opaka bolest s kojom se i dan danas i dalje borim jer Plašljivi Heroji to rade. Ne mislim odustati jer znam da sam jači od toga i da ću POBIJEDITI!
Priča anonimnog transplantiranog bolesnika