Nakon svakog rata i bitke, uvijek postoji netko pošten koga nazivaju herojem, netko tko dobije odlikovanja i bude uzor kakav čovjek želiš postati, kada već iz svega turobnog što mu život priredi izađe pošten i ponosan.

Vidite, nisu samo oni koji brane svoje domove sa puškom u ruci heroji, postoje jedni drugi, diljem svijeta, koji biju svoje bitke boreći se za novo jutro prikopčani na sto i jednu cjevčicu, iza zatvorenih vrata bolesničke sobe, daleko od pogleda javnosti.

Ti heroji najmanje život žele zbog sebe, jer postoje u njihovom životu mile dječje ruke za koje se valja buditi još dugo, postoje majke i očevi kojima su planirali biti oslonac, supružnici kojima su se obećali do sijedih kosa i naborane kože. Nikada neću zaboraviti oca koji je preko video poziva objašnjavao matematiku svojoj kćerki dok mu je kemoterapija tekla niz vene; u tom trenutku nije bilo mjesta mučnini s kojom se danima borio – jedan takav prizor inspirira čovjeka i natjera ga da se posrami svih svojih glupih stvari koje naziva problemima.

Naoružani strpljenjem i povjerenjem u svoje medicinske sestre, tehničare i liječnike, ti heroji pristaju na bol, otrov u svojim venama koji, prije nego ih izliječi, iz njih iščupa svaki atom snage, oni pristaju na izoliranost od ostatka svijeta pa čak i na to da, ogoljeni pred nama koji u noćima strepimo nad njima, odustanu od svega.

Znam da smo im tada grana spasa, onaj vjetar u leđa koji im ne da da posustanu, onaj zaštitnički šapat koji kaže: „Još samo malo, još samo koji dan, proći će i umor, proći će i mučnina, proći će, još samo malo i nećemo se više sretati po hodnicima bolesničkog odjela“,no , nisam sigurna znaju li kolika su zapravo oni podrška nama.   

Gledajući svu količinu hrabrosti u toj maloj bolesničkoj sobi, za medicinske sestre rađaju se velike nade i male pobjede, za svaki dan po jedna nova, da se prisjetimo kako, ne zbog bolesti, već novog života, radimo to što radimo.

Nema veće pobjede za nas medicinske radnike, od one kada zajedno sa pacijentima pobjedimo tu nesretnu bolest, a život nastavi sakupljati prekrasne trenutke – ta pobjeda veća je od svih nedaća koje svi skupa ponesemo na ovim plećima.

Nikada mi nije išlo to pridruživanje brojeva uz ljude, statistički, kao da su samo proizvod na pokretnoj traci, da bih eto zaštitila sebe i nesagorjela, kao da svatko od njih nema svoju priču, a u njoj i pouku. Ima, svatko svoju, posebnu, najbolju kao bestseler koji ne silazi sa ljestvica. Samo ih treba čuti i poslušati.

Već punih sedam godina sudbine ljudi prolaze kroz moje srce, ruke i dušu, mlade sudbine, one što tek trebaju biti, ali i one što su svoje romane odavno započele pisati. Već punih sedam godina sakupljam ponose na sve te hrabre ljude koji mi ne daju da posustanem u svom pozivu i ljubavi prema tim srcima koja kucaju u inat svemu što ih pokušava prerano zaustaviti.

Iako se medicinske sestre svaki dan sjećaju svojih pacijenata, onih koje trenutno njeguju, a i onih čija lica sada ponekad susretnu samo na ulicama, danas bih poželjela da ih se svi sjetimo, u molitvi, želji i svim najljepšim mislima;

Dragi naši pacijenti, naši heroji i naše inspiracije!

Znamo da kroz sami tijek bolesti i proces oporavka prolazi isključivo vaše tijelo, no nadam se da našim predanim radom uspijemo makar malo olakšati to teško razdoblje vašeg života. Dobro shvaćamo trnoviti put kojim morate proći i koliko je teško ponekad koračati po njemu – onoliko koliko možemo koračamo uz vas i pružamo ruke bez zadrške kako bi vas pridržale da na tom putu ne posrnete – sreću na koju naiđete na kraju tog puta, zahvalno i ponizno osjećamo svakom našom stanicom.

Vi jeste razlog kojim smo se povele u ovu časnu službu i zbog kojeg smo krenule svojim vlastitim putem u želji da čovjeku u najvećoj potrebi budemo oslonac, nada i tračak vedrine.

Hvala vam na snazi koja se pronalazi samo na toj drugoj stani naše profesije, hvala vam što nas potičete da i dalje predano budemo na strani života i hvala vam na povjerenju.

Ponekad je vaše: „Hvala“ kada vam je teško i govoriti, najljepša stvar koju možemo dobiti.

Vi ste puno više od broja, puno više od titule pacijenta, vi ste smisao našeg poziva i nepresušeni izvor dubokog poštovanja, snage i odvažnosti.

Zakletva Florance Nightingale

Ja, svečano pred Bogom i u prisustvu ovog skupa, preuzimam obvezu. Provesti svoj život u čistoći i vjerno služiti svojoj profesiji. Uzdržavat ću se od svega što za sobom povlači štetu i smrt i neću uzimati niti svjesno davati štetne lijekove. Učinit ću sve što je u mojoj moći da održim i unaprijedim svoju profesiju, a također obećavam da ću čuvati povjerljivost svih osobnih stvari koje se odnose na moje vođenje i obiteljske prilike pacijenata koje mi postanu poznate tijekom moje prakse. S vjernošću ću nastojati pomoći liječniku u njegovom radu i posvetit ću se dobrobiti onih koji su vjerovali u moju skrb.

Azra Kuštrić Skender