Pismo kolegici:
“Danas si okupala umirućeg, a njegovoj obitelji pružila istinski zagrljaj praveći se snažnom da bi bila njihova stijena.”
Draga kolegice,
jutros nisi imala svojih potrebnih sedam sati sna – odavno si već zaboravila pratiti svoje potrebe, ne stigneš doći na red jer brineš o pregršt potreba mnogih drugih ljudi. Jutros nisi u miru pročitala novine, nisi se divila jeseni uz šalicu tople kave – svakako, kavu si popila, iz navike, a i iz moranja jer nakon dvadeset godina više ne znaš što je to normalan bioritam i kako uopće funkcionirati.
Pa ipak, nekako uspjevaš SVAKI DAN.
Draga kolegice,
danas možda nisi stavila ručak na stol i tvoje dijete jede “nešto naručeno”, nije da nisi htjela, jednostavno nisi mogla – slomljena si od noćne u kojoj si dvanaest sati provela u sobi tuđeg djeteta, masirajući mu tijelo, ublažavajući mu bolove, prateći mu disanje, stanje svijesti i otkucaje srca.
Draga kolegice,
danas si na posao došla dok ti je doma vlastito dijete bolesno, otac ga čuva i srce ti se para do ulaznih vrata svoga radilišta, ni centimetra dalje – nakon što ga pređeš, sve tvoje osobno ostaje iza njih – predaš svoje tijelo, dušu i um nečijoj bolesnoj kćeri, bolesnom ocu ili bratu. Na žalost, kada ideš svome domu, malo se teže zatvaraju vrata radilišta, koja pokušavaju zadržati svaku borbu koja se do iscrpljenja iza njih događa.
Danas si svima izmjerila tlakove, temperature i razine šećera, izmjerila si saturacije, otkucaje srca, centralne venske tlakove i procijenila mnoge kože i stanja svijesti, svi su pod tvojim nadzorom popili svoje tablete i uz tvoju podršku pojeli “makar tri žlice juhe”.
Danas si okupala umirućeg, oprala si mu lice i namazala tijelo mirisnim losionom, a njegovoj obitelji pružila istinski zagrljaj praveći se snažnom da bi bila njihova stijena, da bi potom u svoje ruke, u praznini jedne sobe, isplakala sve nesretne sudbine što su ti srce okrznule tokom godina i napola ga razboljele.
Danas si uspjela izmamiti osmijeh čovjeku koji se smrtno bolestan, našao u dubinama depresije, potičući ga na borbu bez predaje i podsjećajući ga na lijepe životne stvari, danas si opet bila najveći čovjek na svijetu.
Draga kolegice,
danas si opet zaboravila brinuti za sebe jer sve što imaš ti si predala u ruke svoje službe.
Ti praviš razlike, draga kolegice, između sebičnosti i svega osim sebičnosti u ovom teškom svijetu, činiš razliku ljudima koji imaju u trenucima, samo tebe jedinu. Dok cijela država spava, ti si uz bolesnički krevet oslonac ljudima koji su izgubili svoju snagu.
Kolegice,
danas si skoro napravila grešku u svome poslu i vidim kako te boli ta greška koja se nije ni dogodila – to je samo pokazatelj koliko savjesti tvoja duša ima i koliko si predan u brizi o onima kojima je ona najpotrebnija.
Oprosti sebi tu skoru pogrešku, jer uz fizička, psihička i emotivna izgaranja u ovom poslu, dobiješ dodatne poene na disanje i ustajanje iz kreveta!
Iako svijet ponekad od nas traži savršenost, čak i uz svršene uvjete, mi smo ipak samo od krvi i mesa.
Kolegice!
Ti si heroj, ti si profesionalac ti si nebeski svod što na sebi mnoštvo svega nosi!
Ti si brižna majka, dobra supruga i sasvim ti je dopušteno da slomljena od godina rada, prespavaš dan, ne skuhaš ručak, pogriješiš i naprosto budeš čovjek.
Dopušteno je da ne nosiš uvijek osmijeh – i on se izliže kada se koristi bez prestanka.
Dopušteno je da si umorna, da zaboraviš i da ponekad poželiš sve stjerati k vragu – ne razumiju to oni koji ne gledaju svakodnevno smrt u oči.
Jedino ti nije dopušteno:
zaboraviti sve ono dobro što si poput pravog dobrotvora godinama pružala ljudima u najvećoj potrebi, kao ni to da heroji ponekad moraju biti
Samo ljudi.
Tekst pripremila:
Azra Kuštrić Skender
Bacc. Med. techn.
Odjel za intenzivno liječenje hematoloških bolesnika s tumorima krvotvornog sustava i autolognu transplantaciju
Zavod za hematologiju
KBC Zagreb