28.01.2022. je dan koji će mi zauvijek ostati urezan u pamćenje. Taj dan sam dobila dijagnozu – leukemija. Imala sam 30 godina i bila sam u 26. tjednu trudnoće i nikako mi nije bilo jasno otkuda sad to i što je zapravo AML. Dva mjeseca prije toga radila sam kompletnu krvnu sliku i sve je bilo u redu. Zato mi je to jos više bilo nezamislivo. Sjećam se, kad mi je doktor rekao na što sumnjaju ja sam se samo nasmijala i rekla da je to nemoguće. I dan danas se nasmijem kad se sjetim svoje reakcije. Ali od toga dana za mene počinje jedan novi način života, odnosno slobodno mogu reći da počinje borba za moj život ali i za život mojeg djeteta.
Tim liječnika i medicinskog osoblja me svakim danom upoznavao s bolešću, s time kakav će biti tijek liječenja, što mogu očekivati i na što najviše moram paziti. Kao potpuni laik u tom pogledu upijala sam informacije i trudila se da čim više shvatim njihove riječi. Ne mogu reći da se nisam bojala. Strah je uvijek bio prisutan ali jače od straha je bila zbunjenost. Stvarno mi je trebalo neko vrijeme da shvatim da je situacija u kojoj se nalazim zapravo stvarna.
Dogovorenim carskim rezom rodila sam zdravu djevojčicu u 29. tjednu trudnoće. Nakon toga je krenulo liječenje. Sveukupno 4 ciklusa kemoterapije, svaki je trajao po tjedan dana. Zadnji dio liječenja je bila alogena transplantacija matičnih stanica 17.08.2022.
Kroz cijeli proces liječenja ja nijednom nisam izgubila nadu da će sve biti dobro. Čvrsto sam vjerovala da ću dobiti ovu borbu, druga opcija za mene nije postojala. Najviše su mi u svemu pomogle vjera i podrška moje obitelji i prijatelja. Veliku snagu su mi davali i zaposlenici Zavoda za hematologiju i na tome ću im cijeli život biti zahvalna. Njihova mi je empatija, pristupačnost i obazrivost pomogla da lakše podnesem dane provedene u bolnici. Oni su bili uz mene kad sam trebala s nekim pričati, bili su mi rame za plakanje u trenutku kad mi je umrla majka i osobe s kojima sam dijelila radosne vijesti. Bili su mi podrška u svakom trenutku. I mama i ja smo istovremeno bile u bolnici – ona na onkologiji, a ja na hematologiji. Ona je nažalost svoju bitku izgubila prerano i zato je moja borba dobila još veći smisao. I opet ponavljam, svi su mi pomogli u tom trenutku. U bilo kojem trenutku sam mogla zatražiti razgovor sa psihologom i to mi je jako puno značilo. To je usmjerenost na pacijenta u svakom pogledu. Zbog svega toga moja pozitivnost je ostala nepromijenjena. Trudila sam se da dan započnem i završim s osmijehom koliko god u nekim trenutcima bilo teško i uvjerena sam da mi je to najviše pomoglo.
Sada, 8 mjeseci nakon transplantacije imam osjećaj kao da mi se život polako vraća u normalu koliko je to moguće. Osjećam se jako dobro, nemam većih tegoba, obavljam kontrole jednom mjesečno i uživam sa svojom djevojčicom. Prvih šest mjeseci njezina života ja nisam bila s njom i to mi je najteže palo. Grozan je osjećaj znati da imate dijete, a vidjeti ga samo na slikama. I to mi je bio veliki poticaj da čim prije budem dobro da se mogu posvetiti njoj. Koliko god mi nestvarno djelovala protekla godina ona je ipak dio mene. Ona je pokazatelj koliko snage imam i koliko toga mogu podnijeti.
Svima koji se bore s AML ili s drugim opakim bolestima želim da im liječenje prođe što bezbolnije, da u što kraćem vremenu postignu remisiju i da imaju vjeru u sebe da oni tu bitku mogu dobiti.
Nikolina Jagić